U povodu 100-godišnjice rođenja velikih bosanskohercegovačkih književnika Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i Šukrije Pandže, prosvjetno-pedagoški zavod je raspisao konkurs za najbolje likovne i literarne radove. Prijavu na konkurs mogli su dostaviti učenici osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo.

Ucenici srednjih škola su tim povodom pisali literalne sastave na teme:
1. „ Na pravi put sam ti , majko, izaš'o“ ( Skender Kulenovic)
2. „ Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi“ ( Meša Selimovic)
3. „Treba sve proživjeti, osvajajuci radost cistog života i ljepota ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom preletu izmedu dvije tajne, života i smrti“ ( Meša Selimovic)

Prosvjetno-pedagoškom zavodu su dostavljena po tri literarna rada iz svih srednjih škola. U čenik Željezničkog školskog centra Džehverović Adnan osvojio je prvo mjesto na temu:

„GDJE SU ZLATNE PTICE LJUDSKIH SNOVA, PREKO KOJIH SE TO BESKRAJNIH MORA I VRLETNIH PLANINA DO NJIH DOLAZI“.

UČENIKU JE URUČENA NAGRADA ROMAN „TVRĐAVA“MEŠE SELIMOVIĆA.
NAGRADA JE URUČENA U OSNOVNOJ ŠKOLI „MEŠA SELIMOVIĆ“, U PONEDJELJAK, 15.03.2010.GODINE.

„Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to beskrajnih mora
 i vrletnih planina do njih dolazi?“
                                                                        M. Selimović

          Prolazim dio puta između dvije obale. Naginjem se kroz prozor da osmotrim zelenilo te obale, na čije tlo nisam uspio kročiti. Nisam uspio zagaziti u prozračnu izmaglicu svojih snova, i obreti se u realnom svijetu, s ostvarenim snovima. A imao sam snove, divne snove...
          I sad, dok se samo prisjećam, osjećam jezu što me prožima, i blagi treptaj u duši. Zašto nisam ustrajao, zašto nisam uložio više truda da ostvarim svoje snove? Nisam imao snage preći preko beskrajnih mora i vrletnih planina, da dosegnem svoje zlatne ptice. Ili jesam? Jesam li učinio sve? Samo... Mene niko ništa nije pitao, nikoga nije bilo briga za moje snove, za suze što su se uzalud iskrile u mojim očima. Svijet odraslih suviše je okrutan za nevinu dječiju dušu.
          Koračam unazad, vraćam se u ulice svoga djetinjstva. Sve je plavičasto od dima granata. Bio je rat, bio je jedan mali grad, jedna sretna obitelj u tim nesretnim vremenima. Ta slika prostruja kao bljesak, i zgasnu. Jedna slika, jedina slika. Nestaje, i vraća se. Bio sam suviše mali da bih imao snove, ali dovoljno odrastao da bih imao sjećanja. Vrlo često se pitam da li je sve to ikada i bilo. To... Sjedimo za stolom, nas troje. Ispod balkona se zeleni stablo čempresa, a na prozorskim daskama, šareni se sobno cvijeće. Toplo je u toj prostoriji, samo ne znam je li od vatre u šporetu, ili od sreće koja je treperila u zraku. Moje uspomene. Gazim po njima, kao što sam i onda, dok sam odlazio, svojim malim stopalima, gazio po beharu što se krunio.
          Majka me, tog hladnog proljeća, povela u nepoznat svijet, u bezimeni, veliki grad. Otac je stajao nijem, majka je nijemo hrlila naprijed, a ja za njom. Uzalud sam pružao ruke, nazad, prema ocu, što me gledao ukočena pogleda, i naprijed, prema majci, koja je žurila. Uzalud su se suze gnijezdile u očima, uzalud je moje srce vrištalo. Te suze niko nije vidio, te urlike niko nije čuo!
          Godine su prošle od tada. U početku sam brojao, pa odustao. Koliko je dana, koliko noći, koliko sati s istom slikom, i istim snovima. Zlatne ptice! Svaka ljepša i sjajnija od prethodne. Za stolom moj otac, majka i ja... Je li to bilo, ili je i ta slika san? Sjećam se neke priredbe u vrtiću, trebao sam recitirati pjesmicu: Moj tata. Majka je kasnila. Imao sam tremu, bio sam sam, trebala mi je podrška. A onda su se, uz škripu, otvorila vrata. Ugledao sam majku. Koje li sreće! A onda sam, u polumraku iza nje, ugledao siluetu visokog muškarca. Je li to on? Preplavilo me uzbuđenje, i sreća. Mislio sam da su dolepršale zlatne ptice mojih snova, ne sve, samo ta jedna. Sanjao sam kako je majka pozvala tatu na priredbu, i evo, on je tu. Zlatne ptice pohrliše, sva radost iz srca sli se u moj pogled. Ne, nije to bio moj otac, nego otac mog prijatelja.
          Ne sanjam više zlatne ptice. Preduboka su mora, previsoke planine, prevelika praznina što nas je razdvojila. Ustvari, možda i sanjam, krajičkom srca...
 

 Adnan Džehverović IIIs